Šta smo „dobili“ promenama Ustava

Šta smo „dobili“ promenama Ustava

Comment Icon0 Comments
Reading Time Icon7 min read

O realnim izgledima da se ovim ustavnim promenama otvara dodatni prostor za nepotizam, da se za grupu povlašćenih uspostavlja esnafsko – kastinski sitem, da mladi i stručni pravnici gotovo neće moći ni da se približe sudijskim funkcijama, da će se nivo kvaliteta i stručnosti u oblasti prava održavati i ostvarivati uglavnom u liku i delu univerzitetskih profesora ili u advokatskoj branši, ponekom Majiću ili slobodnom strelcu je već dosta rečeno tokom kakve-takve nazovi predreferendumske javne debate,

Malo je reći da je nejasno iz kojih razloga se niko, baš niko nije ozbiljnije dotakao, a kamoli objasnio, ili bar izrazio čuđenje zbog činjenice da pojedini delovi Akta o promeni Ustava skoro na direktan način predstavljaju afirmaciju, može se reći inkvizitorskih ovlašćenja, koja su definitivno relikt davno prošlih vremena.

Ko je i kako se postaje inkvizitor, koja su mu ovlašćenja u odnosu na podređene, a koja u odnosu na sve druge pripadnike ljudske populacije na teritoriji koju pokriva njegova nadležnost,ko ga kontroliše, kako se skida sa trona? Naravno da su svakom iole obrazovanom čoveku poznati svi ovi pojmovi, kao i to da je inkvizicija sinonim za nešto što je iznad svake vlasti, sinonim za nekog ko kažnjava a da nikom ne polaže račune, a naravno i to da je samostalna i nezavisna „institucija“ sa praktično neograničenim ovlašćenjima, kao i to da se teško dolazi na poziciju velikog inkvizitora, a još teže silazi. Kakve je veza između ovog kratkog istorijskog izleta i diskrecionih ovlašćenja i mogućnosti zloupotrebe istih i kakve to ima veze sa referendumskim izmenama Ustava? U našem slučaju na žalost, veza je direktna i sve to u stvari predstavlja potencijalnu simbioza užasa, a ako se ništa ne promeni prve nedelje aprila, zasigurno i simbioza beznađa.
Grupa amandmana koji predstavljaju deo Akta o promeni Ustava naslovljen i opisan kao „ustavne promene u cilju unapređenja organizacije rada, funkcionisanja, samostalnosti i nezavisnosti tužilaštva“ je provučena nekako bez posebne pompe i najave, nešto što bi trebalo da se podrazumeva, nešto što je uobičajeno u uporednim sistemima i pravnim poretcima. Navodno, (po njima, tj.po njegovim rečima) razlog je veći stepen samostalnosti organa….. gonjenja, otklanjanje bilo kakvih mogućih uticaja na tužilaštvo itd…..naravno fraze još iz vremena Francuske buržoaske revolucije, a nisu se razlikovale ni u sistemima koje su vodili likovi čija imena ne pominjem iz etičkih razloga.

Ustavni amandmani sadržani u Aktu o promeni Ustava koji se odnose na novi koncept organizacije i rukovođenja Tužilaštvom su samo naizgled kozmeitčke prirode, a u stvari predstavljaju zadiranje u suštinu i to kao izraz namere vladajuće većine da se dodatno osigura od bilo kakve mogućnosti budućeg krivičnog procesuiranja na način da Vrhovnom javnom tužiocu kojeg sada postavi garantuje tu poziciju u periodu od narednih šest godina, a da istovremeno od njega ishoduje donošenje odluka kojim bi bili od krivičnog progona abolirani praktično svi izvršioci krivičnih dela, po njegovom(njihovom) izboru. Dakle, Vrhovnog javnog tužoca je skoro nemoguće smeniti, on ne odgovara nikom za eventualne pojedinačne postupke kojim će osloboditi krivičnog gonjenja bilo kog izvršioca krivičnog dela, bez obzira u kojoj je fazi krivični postupak, bez obzira na vrstu i težinu krivičnog dela, bez obzira na to da npr. postoji 50 svedoka, materijalni dokazi, video zapis isl. Vrhovni javni tužilac ne mora da pokrene krivični postupak, a ako je pokrenut može u svakom trenutku odustati od gonjenja ili naložiti nižem tužiocu da odustane ukoliko je niži tužilac( više tužilaštvo, osnovno itd.) postupak već pokrenuo, može da se umeša u bilo koji krivični postupak, pred bilo kojim sudom. Vrhovni javni tužilac nikom ne odgovara za postupanje u pojedinačnim slučajevima, baš nikom…..

Pitanje načina izbora Vrhovnog javnog tužioca, pitanja unutrašnje organizacije i načina rada u tužilaštvu i pitanje odgovornosti vrhovnog javnog tužioca su pitanja koja su, kada je u pitanju akt najviše pravne snage –Ustav ovim izmenama neuobičajeno detaljno obrađena.

Amandmanom 3. je pooštren način izbora Vrhovnog javnog tužioca tako da je za izbor na tu funkciju neophodno da glasa 3/5 od ukupnog broja narodnih poslanika. Ovo su daleko strožiji uslovi nego za izbor Vlade, ili donošenje najvažnijih zakona. S obzirom na ovako nestabilne političke prilike u Srbiji i malu verovatnoću da će neko u narednih šest godina koliko traje mandat Vrhovnog javnog tužioca obezbediti takvu saglasnost po bilo kom pitanju, skoro je sigurno da je Vrhovni javni tužilac „miran“ u pogledu mogućnosti da se uopšte dovede u pitanje njegov opstanak na toj funkciji bez obzira na način i kvalitet njegovog rada. Čak i da se pokrene disciplinski postupak i postupak razrešenja, zbog disciplinskog prestupa, (komplikovana i skoro neizvodljiva procedura), poslednju reča daje Ustavni sud koji je definitivno pod potpunom kontrolom vladajućie većine.

U pogledu unutrašnje organizacije i načina rada prisutna je izrazita subordinacija. Amandmanom 19 je vrlo precizno i jasno naglašeno da Vrhovni javni tužilac može izdati obavezna uputstva nižim tužocima za postupanje u pojedinim predmetima, bez ikakvih ograničenja. S obzirom da je niži tužilac dužan da postupi po obaveznom uputstvu ovo znači da u formi obaveznog uputstva može biti sadržan nalog da se obustavi bilo koji krivični postupak, odbaci krivična prijava, odustane od krivičnog gonjenja u bilo kojoj fazi postupka, zaključi sporazum o priznanju krivičnog dela isl…

Na neki način bi sve napred navedeno bilo možda i prihvatljivo kada bi Vrhovni javni tužilac odgovarao za svoje postupanje Narodnoj Skupštini ili bilo kome drugom. Istina je da Vrhovni javni tužilac formarno, više deklarativno odgovara Narodnoj skupštini, kako stoji u amandmanu 18 i to za svoj rad i za rad tužilaštva, ali ne odgovara Narodnoj Skuštini (znači nikom!!!!) za postupanje u pojedinim,pojedinačnim-konkretnim slučajevima. To praktično znači da Vrhovni javni tužilac može u toku godine da izda npr 100 obaveznih uputstava kojim nalaže nižim tužiocima da odbace krivične prijave protiv bilo kog lica, za bilo koje krivično delo, bez ikakvih ograničenja.To bi bilo 100 „pojedinih slučajeva“….Rezultat bi bio da je Ustav ispoštovan, a 100 kriminalaca na slobodi.

Znači, Vrhovni javni tužilac odgovara Narodnoj Skupštini za svoj rad i za rad tužilaštva, ali ne odgovara za pojedinačno postupanje u pojedindim predmetima.
Ovakvaustavna rešenja predstavljaju novine koje nisu bile poznate u našim ranijim ustavimaniti su u ovom obliku prisutne u uporednim pravnim poretcima sa očekivanim pogubnim posledicama koje možemo samo da pretpostavimo. Realno je zaočekivati da u bliskoj budućnosti na ulici počnemo svakodnevno sretati upravo te „posledice“ , posledice u liku naprasno oslobođenih najokorelijih kriminalaca. Sve napred navedeno upućuje na zaključak da nema nikakve dileme da se ovde radi o očiglednoj dobro isplaniranoj manipulaciji sprovedenoj na način da je značaj pitanja iz amandmana 3, 18,19 minorizovan, pažnja namerno skrenuta u drugom smeru, detaljnija rasprava je izostala, dobili smo još jedan instrument neograničene i nekontrolisane moći u rukama vlastodržaljca i….naravno, pa šta!!??

(SremOnline)

Share this article

About Author

SremOnline

Related Posts