Šta vam najviše nedostaje iz detinjstva?

Šta vam najviše nedostaje iz detinjstva?

Comment Icon0 Comments
Reading Time Icon5 min read

Nedostaje mi detinjstvo. Ti bezbrižni osmesi, radovanja zbog sitnica, neprevaziđene nade, strahovi od nebitnih stvari. Nedostaje mi ograničen ostanak napolju, da mi spavanje bude kazna, slatkiši nagrada. Nedostaje mi igranje do iznemoglosti, prljava i pocepana odeća kojom se svi ponose, jer to je znak da si u igri uživao i dao sebe celog. Nedostaje mi društvo koje tada nije znalo za muke oko popravljanja ocena, polaganja ispita, upadanja u dom, diplomiranja, traženje bilo kakvog posla, traženje pravog posla; društvo koje nije znalo za plaćanje računa, čekanje u redovima, za bolesti kojima ime niko ne želi da izgovori, za običaje na daćama, za tugu. Moje detinjstvo su one igre na komšijskom putu, gde smo imali terene za fudbal, košarku, odbojku, tenis, pride. I to sve na manje od 100 kvadrata.
Slučajno sam na jednoj instagram stranici videla objavu sa pitanjem iz naslova. Odmah sam se zapitala šta je to što meni nedostaje i odmah u mislima dobila sliku nas 15,20 na ulici kako igramo sve što može da se igra, upadajući jedni drugima u teren. Kada padne mrak, svi ti tereni postaju jedan, prošire se, pa igramo žmurke. Toliko se proširi taj teren da uvek moramo reći jedni drugima – „Nema sakrivanja u dvorišta!“ ili „Nema sakrivanja u bašte!“ A kada nam slučajno selo isključi uličnu rasvetu, našoj sreći nema kraja, još lakše se igramo. Opušteno legneš u kanal (dubok možda jedan metar) i moliš Boga da onaj koji žmuri krene prvo na drugu stranu kako bi ti stigao da se zapljuneš. Ili se prosto popneš na kapiju, tik iznad njega, i samo čekaš da se malo odmakne pa da skočiš i zapljuneš se. I tako sve dok se neko od roditelja ne seti da nas vikne, da je vreme za spavanje. Onda se igramo razlaza. Jer zašto da se igra završi ako ćemo je sutra nastaviti.
Nedostaje mi preskakanje obroka jer je to tada bilo samo gubljenje vremena. Ili ono prejedanje pecivom, grickalicama i slatkišima jer ništa nije bilo ukusnije ni korisnije. A sve bez griže savesti. Sedanje ispred TV-a samo u određeno vreme, kad treba da počne omiljeni crtani. Gledanje istog sa celom porodicom jer su filmovi bili porodični, zabavni za sve. Porodica složna i srećna jer nas sve baš sad zanima baš taj film, koji je svima odličan i u kome niko od nas ne vidi nijednu slabu kariku. Dočekivanje gostiju i zavirivanje u njihove torbe sa pitanjem „Šta si mi donela/o?“ Dremanja za stolom dok su gosti tu. Pa buđenja u pola noći u krevetu, a da ne znaš ni kada si ni kako tu dospeo, niti kada su se gosti razišli.
Nedostaje mi igranje škole, posla, igranje prodavnice. Glumljenje scena iz španskih serija. Igranje Judine žene i svađe oko podele uloga. Nedostaju mi rođendani koji su se leti odvijali na celoj ulici, zimi po celoj kući, bez ograničenog vremena odlaska. Nedostaju mi rođendanske čaše sa ispisanim imenima. Skromni pokloni sa dušom. Upadanja u kanal i blato. Padanja sa bicikla, drveta. Trčanje po njivama i sokacima. Nedostaje mi strah od grmljavina kojih se niko ne boji, a svi nepoverljivo gledaju u nebo. Pričanje viceva bez smisla koji nikada nisu bili smešniji.
Koja godina kasnije – Polivanje vodom iz kanala na sred ulice, podeljeni u timove. Oni ekstremniji su čak plivali po tim kanalima. Nedostaju mi sedenja ispod bandere na improvizovanom stolu i stolicama (veliki panj i oko njega neki manji drveni komadi) i igranje magaraca, tablića ili kontratablića. I onda opet igranje žmurke, jer, eto, nema struje u celoj ulici pa što da ne iskoristimo. Pa i pozovemo društvo iz drugih ulica, društvo sa kojim inače izlazimo, pa što ne bismo i jedan radni dan „podetinjili“. Ne shvatajući da smo i tad bili deca.
Deca smo i sada. Ako želimo. Uvek oko nas imamo neko dete koje može da nam bude razlog i opravdanje za naša glupiranja. Dete koje možemo da odvedemo u šetnju, bez telefona i tableta. Sa kojim možemo da se ludiramo i glupiramo, izmišljamo priče, ljuljamo se i sakrivamo u po bela dana. U našem okruženju sigurno postoji bar još jedna osoba vaših godina koja i dalje voli da se ljulja i koja se od srca raduje tome, kao malo dete. Ostanimo uvek deca. Ona ne znaju za tugu i razlike. Ona samo znaju za osmehe i podrške. Za kazne i nagrade. Ali uvek znaju za iskrenu, nevinu igru.

“Da ostanemo ovo što smo. Sutra. I uvijek. Djeca. Ne veliki, ne odrasli. Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku, da jedno drugom ne dopuštamo da budemo ono što nismo, da ne gledamo vučijim očima i da se uvijek prepoznamo kada se sretnemo.” (Meša Selimović)

Share this article

About Author

SremOnline

Related Posts